U jednom davnom tekstu, iz sada daleke 2013. godine, pisao sam o sve učestalijim napadima, prijetnjama i pokušajima likvidacije akademika Muamera Zukorlića („Ko bi se radovao likvidaciji muftije Zukorlića“, Revija Sandžak, br. 172-173, april 2013.). Bilo je to izuzetno bremenito vrijeme, puno iskušenja i nimalo prijatnog bezbjednosnog ambijenta.

U tom tekstu, među osam značajnih subjekata kojima je djelovanje i angažman akademika Zukorlića mrsio račune, nalazila se i stavka koja se odnosila na „Pojedine bosanske političare na pozicijama“ sa sljedećim obrazloženjem: „Uspostavom nacionalnih institucija (…) proširile su se ideje pokreta nacionalnog buđenja Bošnjaka koje predvodi muftija Zukorlić na cjelokupan životni prostor ovog naroda, što ugrožava pojedine bosanske političare koji u takvom nacionalnom djelovanju vide opasnost za svoje nezaslužene političke pozicije s kojih crpe lične koristi nauštrb naroda BiH, a ostaju indolentni po pitanju sudbonosnih procesa svog naroda koji ih je doveo na te položaje. Indiferentan odnos spram gorućih nacionalnih problema, pa čak i same egzistencije Bošnjaka u svojoj matičnoj državi, te utisak nemoći kojeg bošnjački političari na pozicijama ostavljaju (…), glasačima postaje prepoznatljiv Muftijinim dominantnim nastupima na televizijskim gostovanjima i javnim tribinama (…) Netrpeljivost koju pojedini bosanski političari gaje prema muftiji Zukorliću očigledna je i po tendencioznom djelovanju njihovih činovnika i dužnika iz medijskog i pseudointelektualnog sektora koji orkestrirano nastoje diskreditirati (…) muftiju Zukorlića, imputirajući mu bošnjački fanatizam, islamski nacionalizam i niz drugih neodrživih kvalifikacija koje imaju za cilj umanjivanje popularnosti.“

Neposredan povod za taj tekst bila su dva događaja: priprema atentata na Zukorlića u Sarajevu februara 2012. godine i pronalazak snajpera u blizni džamije u Malmeu u Švedskoj u kojoj je boravio Zukorlić prigodom jednog skupa aprila 2013. godine, uz ranije sudski potvrđene nakane ekstremista da likvidiraju Zukorlića u Novome Pazaru 2007. godine.

Prilog emsije „Mreža“ na Fedralnoj televiziji od 21. 1. 2020. godine  nedvojbeno me podsjetio na to vrijeme i ovaj tekst koga se i danas, sedam godina poslije, ježim. Ustvari, višestruko više se ježim nego možda u tom vremenu, jer je te 2013. godine akademik Zukorlić bio profesionalno vezan isključivo za Islamsku zajednicu, Univerzitet, nacionalne institucije i posvećen isključivo očuvanju i unapređenju duhovnih, naučnih i vjerskih vrijednosti Bošnjaka, dok je danas direktni akter političkoga života, u poziciji da prozivodi akciju ali i izaziva reakcije, čije se djelovanje i riječ reflektiraju na cjelokupan region i mogu proizvesti izvjesne progresije u društvu, naročito u sredinama sa većinskim bošnjačkim narodom, bez obzira radi li se o Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori, ili pak Bosni i Hercegovini, odnosno bošnjačkoj dijaspori rasutoj po svim meridijanima svijeta. I zapravo, prilog emisije „Mreža“ to potvrđuje, koji je sve samo ne novinarstvo prema etičkim normama, a po najprije klasičan školski primjer spinovanja s ciljem ne samo diskreditacije određene ličnosti – nizom laži, konstrukcija i montiranih dijelova, sjeckanja izjava i slično – već i, što je kudikamo opasnije, uključuje crveni alarm, targetiranja i sukcesivne pripreme te ličnosti za metu raznih potencijalnih bezbjednosno opasnih elemenata. Šta je pozadina tog spina? Iz čije kuhinje dolazi?

Prisjetimo se dva skorašnja procesa koji su, po svemu sudeći, direktni uzročnici, ili bolje kazano okidači, onoga što je dovelo do inciranja bestijalnog odnosa FTV prem Zukorliću. Ključna su neposredna događanja nakon izbora za reisu-l-ulemu, u čijem procesu je akademik Zukorlić ukazao da je moguće višestruko organizaciono i kvalitativno unaprijediti ovu najznačajniju bošnjačko-muslimansku instituciju, uz uvjet njenog distanciranja i spasenja od politike i dominacije uticaja jedne političke partije. Iako na tim izborima Zukorlić nije osvojio većinu, jer je pravo glasanja imalo kontrolirano biračko tijelo, među svim slojevima bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini, domovinskim prostorima življenja Bošnjaka i dijaspori dobio je veliki ugled. Da se je pitalo naroda i običnih vjernika, rezultati tih izbora bili bi višestruko u njegovu korist. Taj odnos i snaga Zukorlićevog utjecaja pretvorili su se u strah političkih moćnika koji su ukandžili IZ u BiH da će se preliti i na prilično indolentnoj politčkoj sceni BiH, i pokrenuli cijeli proces brutlnih radnji s ciljem elimincije Zukorlića iz javnog života BiH. Na žalost, ono što smo imali prilike vidjeti na FTV upozorava da ta eliminacija ne mora biti samo iz javnog života… Kosovski perfektno osmišljen plan odigrava se u nekoliko faza čiji su nosioci baš one strukture koje smo 2013. godine naznačili kao moguće izvršioce najgorih scenarija: činovnici i dužnici iz medijskog i pseudointelektualnog sektora, samo obrnutim redoslijedom.

Odmah po izborima, javili su se ti „intelektualci“, pokušali objedama i uvredama umanjiti Zukorlićevu popularnost u narodu, međutim obilo im se o glavu. Meci koje je ispalio onemoćali Mustafa Mujke Spahić rikošetirali su od pločnik pred Zukorlićevim stopalima i vratili se k inicijatoru istih Fikretu Muslimoviću. Upozoren njihovim fijukom, Zukorlić i sabornici iz Sandžaka, uzvratili su, ali dostojanstvstveno, direktno i bez skrivanja za busiju, ogoljavajući Muslimovića i Spahića, i njihovu zlu namjeru, ali istodobno ne prelazeći granicu pristojnosti. Možda bi se sve ovo tu i zaustavilo, da su Zukorlić i sabornici pristali na prljave igre intriga i uvreda preko jeftinih i krvožednih medija, što je i bio primarni cilj kosovske akcije, da se uvuku u blato svakodnevnog intrigiranja kroz medijske istupe i pogube kompas u igri razvlačenja pameti spinovima i primitivističkim uvredama. Trebalo je da se nadgornjavaju u blaćenju s onima kojima je ta disciplina osnovno mjerilo intelektualnosti. I zato je insistiranje na procesuiranju „Slučaja Spahić“ kroz zvanična tijela unutar Islamske zajednice bilo neprihvatljivo akterima te akcije, i iz tog razloga nisu dozvolili da se na Saboru uopće nađe predložena tačka na dnevnom redu. Suprotno tome, aktivirali su drugi ešalon klevetnika da još gorim uvredama pokuša uvući Zukorlića i sabornike u novu klopku, računajući na sandžački namluk i jordamluk, koji će impulsivno i nepromišljeno reagirati u odbrani vlastitog diginiteta. Međutim, kadrovski onemoćali ostaci KOS-a, i u svom drugom pokušaju nisu postigla cilj, te se, prvi put se u svojoj višedecenijskoj prisustnosti u i oko Islamske zajednice i bošnjačkih elita, našli u beznadežnoj situaciji, ogoljeni do kostiju, i nesposobni da individualnim istupima postignu bilo kakav efekat. Po mom skromnom mišljenju, možda im je to postao i veći problem od samog Zukorlića, jer su tu njihovu slabost počeli uviđati i drugi pojedinci, kuražeći se da odvažno stanu u odbranu vlastitih i općih interesa. Shvativši, kao i dijete kada izraste u odraslu osobu, da su sva ona silna strašila i babaroge, kojima su ga plašili u djetinjstvu, najobičnije podvale kojima su ih stariji disciplinirali u suočavanju njihovog energičnog temperamenta. I zato je uslijedila druga faza kosovskog obračuna sa Zukorlićem, odnosno njegovim konceptom, kako ga nazva ničim izazvan Komšić, istodobno otkrivajući glavne strahove sebe i svojih partnera Zukorlićevog prisustva na javnoj sceni Bosne i Hercegovine koji se ogledaju u sistemu vrijednosti koji simbolizira akademik Zukorlić i njegovo višedecenijsko ustrajavanje u dostojanstvenoj borbi za otrežnjenje bošnjačkog naroda i očuvanje njegovih interesa oštro suportstavljen konceptu ostvarenja partikularnih i ličnih interesa s kote narodnih i nacionalnih prava. I ovaj konceptualno dobro osmišljen spin, pokazao se nemoćnim da sruši percepciju Zukorlića u očima širih slojeva bošnjačkog naroda u Bosni, ali i pokazao jednu drugu dimenziju odnosa. Znakovitost odstupanja jednog od najznačajnijih individualnih medijskih magova od novinarske etike, Senada Hadžifjezovića, koji je omogućio Komšiću da u svom performansu pokuša stigmatizirati koncept Zukorlić kao opasan probošnjački sistem vrijednosti od koga treba sačuvati Sarajevo, bez da, i nakon višeglasnih javnih prozivki, omogući i Zukorliću da u istom medijskom prostoru odgovori na poturanja i javne prozivke, dokazuje dubinu straha vlaldajuće bosanske političke elite od zrijenje bošnjačkog naroda i nenasijedanja na zastarjele modele službovskog lomljenja slobodumlja koji su decenijama prije prelamale kičme pojedincima u bošnjačkom narodu koji su se odvažili da slobodno misle i djeluju u skladu sa svojim slobodarskim idejama i proklomiranim stavovima.

I car je postao go! Muslimoviću i Komšiću se obilo o glavu, postigli su kontraefekt – umjesto da Zukorlića shvate kao strašilo, Bošnjaci i Bosanci su ga još odlučnije prihavtili kao jaku i trezvenu ličnost liderskih sposobnosti i intelektulanog kredibiliteta kakva se odavno nije pojavila među njima. Kada su, uz svoj perfidni koncept, nalagodavci i izvođači doživjeli novi debakl, došlo je do aktiviranja treće faze obračuna sa konceptom Zukorlić: optužiti neprijatelja za vlastita zlodjela, ili kako to sam Zukorlić reče: „Huka, huka na vuka dok lisica meso nosi!“

Nakon što individulani istupi nisu dali efekta, sljedeći korak jeste konstruirana medijska priča kroz koju će se Zukorlić optužiti za izdaju bošnjaštva, nacionalnih interesa, saradnju sa neprijateljima i rad na rušenju najznačajnije bošnjačko-muslimanske institucije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Drugim riječima, okačiti metu na čelu a potom motivisati i pronaći nekog ko bi ih konačno riješio svih muka ukidajući postojanje bošnjačke alternativne. Za tako što niko nije spreman da ponese individualnu odgovornost, pa je scenarij i povjeren mediju koji po zadatku i komandnoj odgovornosti mora ispuniti traženo, bez obzira što će time napraviti bar desetak krivčnih djela i pogaziti sve moguće norme profesionalizma i etike. Otkuda pravo mediju da zadire u organizaciju ličnog obezbjeđenja bilo koje, a posebno štićene ličnosti, kojoj je, pritom, više puta direktno ugrožena bezbjednost, uključujući i konkretne slučajeve poborajne na početku ovog tekst, a kojima treba dodati i nekoliko puta javno opetovane direktne prijetnje smrću od strane pripadnika ISIL-a i drugih ekstremističku grupa!? Jedino objašenjene jeste da je ono, u stvari, neka vrsta agitropskog mutanta iz komunističkog vakta dospjelog u ruke bolesnog uma koji njime, kao vlastitom igračkom, nišani na pojedince koji drukčije misle i predstavljaju sasvim, kako oni rekoše, „drugi sistem vrijednosti“. Sa druge strane, iskusni Zukorlić nije nasjeo na jeftinu podvalu, pa je angažirao kameru koja je cijelu izjavu za magazin „Mreža“ usnimila i posjeduje integralni snimak na kom se jasno vidi da su dijelovi njegove izajve trgani iz konteksta i prekidani baš na momentu koji autor priloga nije htio čuti, to jest da o njegovoj sigurnosti u BiH brinu i pripadnici MUP-a Bosne i Hercegovine. Taj detalj je rušio koncepciju autoru priloga pa ga je jednostavno, uz mnoge druge, izbjegao pustiti, ne bili postigao efekt da Zukorlić u Bosni, pod plaštom svog obezbjeđenja, uvodi srpske agente koji navodno, za interes Srbije, špijuniraju i poduzimaju radnje protiv Bošnjaka i njihovih institucija. A kao potkrjepljenje velikosrpskoj izdaji bošnjačkih intersa Zukorlića uzimaju predvodnika paravjerske tvorevine koju su srpske službe konstruisale i podmetnule Bošnjacima, nasljednika Adema Zilkića, Seada Nasufovića. Apsurd je u tome što je ta tvorevina projekt duhovnog otcjepljenja Bošnjaka i muslimana Sandžaka i Srbije od matice Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, koja od 2007. godine, potpomognuta svim režimima i polugama bezbjednosnih službi, nastoji uništiti duhovno jedinstvo Bošnjaka i sprovesti asimilaciju i degradaciju svega što je vjersko i nacionalno u bošnjačkome narodu u Sandžaku i Srbiji. Upravo je Zukorlić zbog otpora tom projektu i postao meta mnogih znanih i neznanih pokušaja harangi, podvala, spinova, pa sve do direktne ugroženosti bezbjednosti. I opet je kriv. Kriv je jer je preživio ono što nijedna služba nije mogla zamisliti da će bilo ko pa ni Zukorlić preživjeti. I ne samo da je preživio, već je do te mjere izgradio mehanizam odbrane da je, nakon ulaska u politiku, i dosljednog rada za svoj narod i njegove strateške interese, na putu da ispravi višedecenijske nepravde prema Bošnjacima i Islamskoj zajednici ne ugrožavajući interese drugih naroda i građana Republike Srbije. Međutim, problem je što se taj koncept poštene i konkretne političke borbe i dominacije prema svojoj prirodi, na neki indirektan način, preliva ka Bosni i Hercegovini, kao matičnoj zemlji Bošnjaka, i očigledno remeti interese politika koje narod drži kao taoce vlastitog komformizma. Zato je on opasan i prijetnja koju treba eliminirati. U tom projektu koji predvode recidivi kosovskih struktura upartnerili su se svi oni kojima taj patriotski odnos spram svog naroda i njegovih interesa remeti računicu, naročito jer ne uspjevaju postići željeni efekat kod naroda, kao konzumenata javnog medijskog diskursa, kome nikako ne mogu omraziti Zukorlića i predstaviti ga neprijateljem. Tome u prilog ide i činjenica da, nakon ogavnog priloga u magazinu „Mreža“, koji nije polučio željene rezultate, aktiviraju i spin lažne vijesti nastale prije više godina od strane jednog srbijanskog medija, u kome se govori o navodnom Zukorlićevom insistiranju na procesuiranju Nasera Orića, što treba poslužiti za regrutiranje probošnjačkih patriotskih snaga protiv Zukorlića. Ali, ni ovaj spin nije polučio željene rezultate naručioca, sudeći po raspoloženju naroda i onome što se može čuti u javnosti.

Da li nas narednih dana očekuje još sličnih spinova ili je i ova faza okončana, ostaje da se vidi. Ukoliko scenaristi uvide da im i ovaj vid ne donosi rezultate, onda će poduzeti još rigidnije korake. Samo je pitanje do kog nivoa su spremni da idu. Ali, iščitavajući podtekst, da se zaključiti da je moguć i najcrnji scenarij, naročito ukoliko se vratimo na priču oko Zukorlićevog obezbjeđenja i sve intenzivnije mantre da su to navodni agenti srbijanske BIA-e, što može biti dobar alibi za nekog s nečasnim namjerama da pokuša nešto strašno i zato upravo optuži pripadnike MUP-a iz njegove pratnje koji su tu po dužnosti obezbjeđivanja štićenog lica. Znajući akademika Zukorlića, siguran sam da će poduzeti sve mjere predostrožnosti, ali isto tako znam i da bi tako nešto izazvalo nesagledive posljedice u širem regionu, naročito za ideologe i izvođače ovog agitropskog scenarija, jer duh vrijednosnog sistema akademika Zukorlića usađen je u sve nas, hiljade i hiljade Bošnjaka Sandžaka, Bosne i Hercegovine i cijelog svijeta. Zato im poručujemo da je po sve bolje da se ne usuđuje na takve korake.

Moram priznati da govoriti o opasnostima po život prijatelja i učitelja, a posebno lidera našeg pokreta izaziva, blago rečeno, izuzetnu neprijatnost, ali osjećaj dužnosti da raskrinkam pozadinu tih prijetnji je u mene očito jači. Zato na kraju moram biti krajnje eksplicitan. Za bilo kakvu neprijatnost, a posebno opasnost, koja bi se eventulano, i ne daj Bože, mogla u budućnosti desiti akademiku Zukorliću kao posljedica ove hajke, smatrat ćemo odgovornim: Hasana Gabelu, u Amarilda Gutića, Fikreta Muslimovića, Husein-ef. Kavazovića i Bakira Izetbegovića.