Stare Sarajlije znaju mnoga predanja o Gazi Husrev-begu, nenadmašnom dobročinitelju i graditelju Sarajeva. Od davnina se znalo i s koljena na koljeno prenosilo, a zatim se u knjigama zapisalo da se ne zaboravi, kako je Husrev-beg ostavio čitav svoj imetak za gradnju i izdržavanje svojih zadužbina u starom Sarajevu.
Pričalo se kako je, jednom, došao Husrev-beg na sud, da pred sudijom prepiše i ostavi sve svoje imanje u dobrotvorne svrhe. Kažu da je dao sve, čak i odijelo sa sebe, te da je ostao samo u košulji. Ipak, sud mu pokloni odjeću i kuću da u njoj stanuje dok je živ. Tom prilikom je za održavanje svojih zadužbina ostavio i jedan skupocjeni tespih koji može – ako to zatreba – da nadoknadi sav novac od njegova imanja.
Pripovijedalo se, također, da je turski car jednog dana naredio Husrev-begu: “Husrev-beže, sagradi dvije džamije u Sarajevu, jednu meni a jednu sebi!”
Husrev-beg se bez oklijevanja prihvati gradnje džamija. Kad je dovršio gradnju džamija kako mu je sultan naredio, javi caru u Stambol. Sultan je već bio čuo da je jedna džamija veća i ljepša od druge, pa napiše naredbu u Sarajevo: “Husrev-beže, džamija koji si napravio meni – neka bude tebi, a ona koju si napravio za sebe, neka bude moja džamija”. Sultan se bojao prevare, ali se, kako se kasnije ispostavilo, sam prevario, jer nije znao da je njemu Husrev-beg namijenio veću i ljepšu džamiju.
I tako se Husrev-begovom prozva veća i kićenija džamija, a manja i skromnija – Carevom.
Bez obzira na to koliko je ovo predanje istinito, a koliko plod mašte slatkorječivih pripovjedača, Gazi Husrev-begova džamija predstavlja jedan od najprepoznatljvijih simbola grada Sarajeva.
Svi putevi u Sarajevu vode do njenog harema u čijem se spokoju prepoznaje i snažno osjeća ona neobjašnjiva onostrana prozirnost i neuhvatljivost prostora i vremena. Zid Begove džamije kao da predstavlja tanku, skoro opipljivu nit koja odvaja svijet profanog od transcedentnog.
U Begovoj džamiji, kako u skraćenoj formi ovaj hram oslovljavaju obični vjernici, ramazanske ljepote i čari poprime posebnu aromu uzvišene duhovnosti. Džamija uz ramazan oživi osebujnim duhovnim životom koji obgrljuje obližnju čaršiju. Svaki prolaznik, turista i znatiželjnik krajičkom oka, slučajnim pogledom na harem džamije, bar na trenutak osjeti strahopoštovanje spram ove bogomolje koja u svom impozantnom obliku, sa vitkim minaretom i stamenom sahat-kulom, govori o stoljećima svoje slavne prošlosti, i to ne samo svoje vlastite, već i o prošlosti i sudbine jedne nadaleko čuvene čaršije i grada u čijim se grudima trajno ugnijezdila.
Dvadeset hafiza Kur’ana u njenom pročelju svakog ramazana prije sabah i ikindije-namaza uče mukabelu, po jedan džuz dnevno (dvadeset stranica Kur’ana). Posljednji džuz se prouči zadnji dan ramazana, tako da se uz ramazan prouči cijeli Kur’an naglas, što je sunnet, praksa Muhameda a.s. Mukabela je korepetitorij Kur’ana. Ko ne zna učiti u Mushafu, preporučuje se da gleda u Mushaf i da pomno prati učenje Kur’ana.
Tradicionalno, mukabelu u Gazi Husrev-begovoj džamiji uče najpoznatiji hafizi-muderrisi i istaknuti znalci Božije riječi.
Na mukabelu u Begovu džamiju se dolazi mahsuz. Svoje mjesto u džamiji i haremu ne traže samo pobožni muslimani i muslimanke iz sarajevskih naselja i mahala, već i iz drugih bosanskih gradova, a sve s namjerom da se svjedoči neponovljivom ambijentu zadivljujuće harmonije prostora i zvuka, neobjašnjive intime džamijskog enterijera i raskošne vokalne artikulacije ajeta koji u ramazanu dotiču umove i srca dublje i sveobuhvatnije nego što je to slučaj u drugim mjesecima.
Ramazanski vazovi su od naročitog odgojnog i duhovnog značaja za muslimane. U pravilu, u glavnim džamijama, za ovu časnu službu angažiraju su najpriznatiji i najpoznatiji vjerski učenjaci (alimi).
Najpoznatii vaizi skorijeg vremena u Begovoj džamiji bili su Hafiz Sulejman-ef. Šarac, Hadži Mehmed Džemaludin-ef. Čaušević, Hafiz Hamdi-ef. Berberović, Hadži Mehmed-ef. Handžić, hafiz Ismet-ef. Spahić i mnogi drugi.
Svaku drugu večer pred teravih-namaz vaizi s ćursa Begove džamije kazuju vazi-nasihate. Među njima su vjerski dostojanstvenici i uglednici najvišeg reda, alimi i muderrisi koji slove kao autoriteti u različitim islamskim naukama i disciplinama. Vaizi koriste živu riječ, intelekt i emociju, da bi istine i vrijednosti islama saopštili jezikom uma i srca. A koliko i kako im to polazi za rukom možda se ponajbolje razaznaje iz onoga što je o vaizima kazao Muhamed Abduhu u svom apologetskom djelu Risale et-Tewhid. “Koliko smo puta slušajući savjete naših vaiza zaplakali, a srca nam uzdrhtala i strahopoštovanje ih obuzimalo. Jesi li kad čuo da se to dešava pred predavačima književnosti i političarima.”
U neposrednoj blizini Gazi Husrev-begove džamije, u Gazijinom imaretu, svakodnevno svoju nafaku i opskrbu traže oni kojima je Gazi Husrev-beg svojom Vakufnamom ostavio hak (pravo) u imecima imućnih. Imaret je institucija koja otjelovljuje princip socijalne pravde i solidarnosti sa siromašnima.
Niko ne zna koje i čije dobročinstvo je bolje, korisnije, trajnije. Pogotovo je skriveno ljudskom znanju čije će dobročinstvo biti kabul (kod Boga primljeno).
Tako se pripovijeda da je neki pobožan insan sanjao Husrev-bega u džennetskim užicima i blagostanju. Husrev-beg mu tada reče da to nije zaslužio zbog svojih zadužbina na zemlji, već zbog toga što je jednom šegrtu kupio obični bardak za vodu, kada ga je nehotice razbio i nije se, bez bardaka, smio vratiti svom opakom i zlom majstoru.
