Nikada nije lako u bilo kojem trenutku nositi teret koji mu je breme života dodijelilo

Ali je naravno puno lakše ako su nam okolnosti bar malo naklonjene.
Zato je uvijek potrebno puno više hrabrosti, umijeća i sreće obnašati određenu funkciju u delikatnim okolnostima.

Iako zvanično dozvoljene, vjerske zajednice su realno bile na margini društva.
Naročito je to bilo teško u onim krajevima koji su bili izloženi pojačanoj torturi i zloupotrebi mehanizama vlasti.

Godina je 1967. Zloglasni Ranković je doživio pad. Izrael je okupirao Zapadnu obalu i pojas Gaze.
Baš te godine u Bijelom Polju na položaj glavnog imama biva postavljen Šaćir efendija Smailović.

Rođen u okolini Ulcinja 1937. godine školovao se u Prištini i Sarajevu.
Za imama gradske džamije u Bijelom Polju dolazi kao mlad čovjek (30 godina).
Vjerske prilike među muslimanima Bijelog Polja nisu bile na zavidnom nivou.
Stanovništvo je bilo uglavnom siromašno sa jakim stepenom migracije prema Novom Pazaru, Kosovu, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Turskoj, a već tih godina i prema Zapadu.
U funkciju je na cijeloj opštini bilo svega pet džamija (4 na seoskom području).

Pored loše infrastrukture situacija nije bila povoljna ni u ekonomskom i kadrovskom pogledu. Zanimanje imama bilo je sa materijalnog aspekta na totalnoj margini tako da su se imami često mijenjali .

Takođe, iako je stiska države u javnosti popustila nije imalo nikakve iluzije da je ona još tu.
U ovakvom ambijentu Šaćir efendija Smailović pokušaće da oživi i intenzivira vjerski život. Ne treba nimalo sumnjati da je u ovakvoj situaciji svaki pomak bio mali podvig.

A upravo je to bilo ovih 13 godina Šaćira efendije Smailovića u Bijelom Polju.
O ovome jasno i svjedoči oživljavanje mektebske nastave, povećan broj učenika kako u mektebima tako i u medresama. Konačno se javio i interes za upis studenata na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Neke džamije su obnovljene ali ono što je bilo važnije i postojeće i obnovljene su opet bile ispunjene vjernicima.

Oživjela su i okupljanja muslimana tokom određenih datuma (hidžretska godina, rođendan Muhameda a.s.).
O svemu ovome svjedoče brojni prilozi u štampi, fotografije, ali i sjećanja još uvijek živih džematlija na Šaćir ef. Smailovića.

Kada se sve sabere, važno je istaći još jednu stvar. Ponekad, samo rijetki, zahvaljujući harizmi, znanju i posebno ovo podvlačim, ličnoj hrabrosti, uspiju da se izdignu iznad okolnosti.
Šaćir ef. Smailović je upravo ovakav primjer.
Uprkos tome što mu skoro baš ništa nije išlo u prilog, on je uspio u svakom segmentu podići nivo vjerskog života i svijesti bjelopoljskih muslimana.
I ostati u lijepom sjećanju i srcima džematlija koji su ga slijedili u molitvi Jedinome.
Šaćir ef. Smailović je bio svestran čovjek. Pored imamskog zvanja, stekao je i diplomu profesora istorije i geografije. Bavio se aktivno i prevodilačkim poslom. Napisao je i objavio nekoliko stotina članaka u periodičnoj štampi, stručnim i naučnim časopisima.
Četiri puta je obavio hadž.
Interesovao se za stanje cijelog islamskog svijeta pa je zajedno sa svojim džematlijama organizovao skupljanje pomoći za Palestinu 1969.godine.

Ogromnu većinu nas običnih smrtnika obilježi vrijeme, odnosno okolnosti, u kojima živimo.
Samo rijetki uspiju suprotno.
Šaćir ef. Smailović je u ovom vaktu i zemanu od 13 godina obilježio vrijeme jedne zajednica na ovom mikroprostoru.

Preselio je u vječnost u Sarajevu 2021. godine.

Izvor : CERK

Za CERK piše: Edin Smailović

Source: https://balkantimes.press/sacir-ef-smailovic-u-bijelom-polju/