Deseta jubilarna manifestacija „Dani vakufa“ počela je današnjom hutbom o vakufima „Vakuf je temelj zajednice i kruna dobročinstva“, koja je pročitana u svim džamijama u Bosni i Hercegovni i dijaspori.

U hutbi je naglašeno da se na duhovnoj i materijalnoj podlozi vakufa stoljećima izgrađivala i opstajala muslimanska zajednica, te da je kao imovinska zadužbina vakuf omogućio muslimanima da u različitim društveno-političkim sistemima sačuvaju, unaprijede i generacijama iza sebe ostave vrijedne materijalne i kulturne tragove svog svekolikog postojanja.

„Vakufi u našim mahalama i gradovima svjedoci su naših duhovnih korijena i civilizacijskih postignuća. To su temelji naše zajednice koja je u najtežim i prelomnim historijskim vremenima bdjela nad našim identitetom i vrijednostima“, stoji u hutbi.
Manifestacija će svečano biti otvorena programom koji će biti održan danas u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevus početkom u 14.30 sati.

Agencija MINA tekst hutbe, čiji je autor voditelj Odjela za hatabet, vaz i iršad u Upravi za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice mr. Meho-ef. Šljivo, prenosi u cijelosti:

„Hvala Allahu Svemilosnom Stvoritelju koji Svoju uputu, milost i oprost pruža darežljivim robovima Svojim. Zahvalnost upućujemo Gospodaru svih svjetova koji bolnu patnju najavljuje škrcima i inadžijama koji Božije blagodati niječu, Istinu poriču i od Pravog puta se odmeću.

Neka je Božiji mir i blagoslov na Njegovog izabranika i miljenika, Muhammeda, s.a.v. s., na njegovu časnu porodicu i plemenite drugove koje su krasile najbolje ljudske vrline i najljepša moralna svojstva.

Draga braćo,
trošenje imetka na Allahovom putu zalog je za sreću na ovom i budućem svijetu. Milostivi Bog nas poziva da zekatom, vakufom i sadakom damo pravi smisao zarađenom imetku i produžimo trajanje onome što smo stekli. Samo onaj imetak koji je u ime Boga darovan za dobrobit drugima postaje vječno plodonosno zrno kojeg je dovoljno jedanput iskreno posijati, a njegovi plodovi će Božijom milošću uvijek iznova nicati i biti rasadnikom novim zrnima i plodovima.

„Primjer onih koji troše svoj imetak na Allahovom putu je kao primjer jednog zrna iz kojeg nikne sedam klasova, a u svakom klasu ima stotinu zrna, Allah povećava kome hoće, Allah je neizmjerno dobar i zna sve.“ (El-Bekare, 261)

Kur’an nas podsjeća na etiku dijeljenja imetka. Vakif, dobrotvor, darivalac na Božijem putu, mora znati zašto i u ime kakvih ciljeva imetak daruje. S tim saznanjem prije nego što imetak udijeli potrebno je da dušu i srce svoje očistiti od loših namjera, neprimjerenih riječi i postupaka. Kod udjeljivanja na Božijem putu nema mjesta hvalisanju, razmetanju, uvredama i prigovaranju.
„One koji troše imetke svoje na Allahovom putu, a onda ono što potroše ne poprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.“ (El-Bekare, 261-262)

Budući da se u ljudskoj duši vodi nevidljiva borba između škrtosti i sebičnosti s jedne, i darežljivosti i velikodušnosti s druge strane, najbolju i potpunu nagradu će zaslužiti samo oni koji u nefsanskoj bici sa samima sobom na kraju trijumfuju udjeljujući ono što im je najdraže i najvrednije.

„Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.“ (Ali Imran, 92)

Draga braćo,
ovih dana Vakufska direkcija, jubilarnom, desetom po redu manifestacijom Dani vakufa, našu javnost iznova podsjeća na neiscrpni blagoslov vakufa na čijoj se duhovnoj i materijalnoj podlozi stoljećima izgrađivala i opstajala naša muslimanska zajednica.
Kao imovinska zadužbina vakuf je omogućio muslimanima da u različitim društveno-političkim sistemima sačuvaju, unaprijede i generacijama iza sebe ostave vrijedne materijalne i kulturne tragove svog svekolikog postojanja.

Tužna je činjenica da ni trideset godina nakon prvih demokratskih izbora u našem društvu nije donesen zakon o restituciji. Ogromna vakufska imovina zbog toga je praktički zarobljena i u posjedu je države. Islamska zajednica trenutno raspolaže tek sa dvadeset posto od svoje ukupne vakufske imovine. Osamdeset posto vakufske imovine nije vraćeno u posjed i vlasništvo Islamske zajednice u BiH.

Ipak, vakuf je blagoslovljena institucija. Uprkos sistemskom rušenju i uzurpiranju vakufskih posjeda, te političkim opstrukcijama nevraćanja vakufa njenom jedinom iskonskom i pravom vlasniku -Islamskoj zajednici, vakuf nastavlja rasti i davati svoje raznovrsne plodove. Tako ćemo sutra, ako Bog da, svečano otvoriti nesvakidašnje vakufsko zdanje – Upravnu zgradu Rijaseta i institucionalno sjedište bosankohercegovačkih muslimana.

Riječ je o savremenom i reprezentativnom objektu koji je po mnogo čemu izraz i ogledalo naših institucionalnih potreba, organizacijskih ciljeva i višegeneracijskih stremljenja. U funkcionalnom, konceptualnom i estetskom smislu novoizgrađena zgrada Rijaseta predstavlja sintezu svega što je Islamskoj zajednici nedostajalo više od jednog stoljeća.

Svečano otvorenje upravne zgrade Rijaseta simbolička je i stvarna potvrda snage vakufa kao institucije, ali i ljudske i moralne veličine naših vakifa, dobročinitelja – savremenika čije je trajno i neizbrisivo dobročinstvo uklesano u ovo zdanje kao i u druge ustanove izgrađene za opće dobro. U Danima vakufa otvorit ćemo vakufske objekte u Mostaru, Kiseljaku, Fojnici, Kaknju i Zavidovićima.

Draga braćo,
vakufom je premrežen svaki kutak našeg javnog života. Vakifi podižu i grade džamije, biblioteke, bolnice, imarete, hanikahe, tekije, vodovode, puteve, česme, ustanove za pomoć siromašnim, nemoćnim i obespravljenim.

Da nema vakufa i vakifa mnogi beskućnici i putnici namjernici u ratnim bespućima i egzodusima ne bi mogli pronaći sklonište od gladi i hladnoće, mnogi jetimi bi ostali bez opskrbe i bez krova nad glavom, a talentirani đaci i studenti ne bi bili u prilici marljivo učiti i studirati.

Zabilježena je izjava Džabira, r. a., da nije bilo nijednog od Poslanikovih drugova a da nije uvakufio od svoje imovine onoliko koliko je bio u mogućnosti.

Šta za nas predstavlja vakuf i osjećamo li obavezu da se i sami svrstamo među vakife, pitanje je na koje treba odgovoriti naša savjest. Šta smo i koliko spremni bezuvjetno u Božije ime i za Njegovo zadovoljstvo uvakufiti u trajno dobro? Ako svoj ovozemaljski život podredimo isključivo sebi i ličnim interesima, šta će svjedočiti o našem ovosvjetskom bivstvovanju i postojanju nakon smrti?

„Allah opskrbljujući vas daje jednima više nego drugima. Ali, oni kojima je dato više ne daju onima koji su u njihovoj vlasti, a potrebe su im jednake. Zašto nisu na Allahovim blagodatima zahvalni.“ (En-Nahl, 72)

Vakuf je ispit zrelosti našeg vjerovanja i uvjerenja da sve što imamo, uključujući i naš život i postojanje, pripada Bogu Svemogućem. Vakufi u našim mahalama i gradovima svjedoci su naših duhovnih korijena i civilizacijskih postignuća. To su temelji naše zajednice koja je u najtežim i prelomnim historijskim vremenima bdjela nad našim identitetom i vrijednostima.

S vakufom pouzdano znamo da će naša graditeljska djela nadživjeti naše odveć kratke živote.

Milostivi Bože, koji praštaš grijehe svojih robova u času kada ovi čine dobra djela kako si to i objavio svome robu (Muhammedu): „Uistinu, dobra djela odstranjuju loša“ (Hūd, 114), obraduj Svojim oprostom plemenite vakife na „dan kada neće koristiti, ni blago ni potomci izuzev onoga ko pred Allaha dođe čista srca.“ (Eš-šu’ara’, 88-89), stoji u hutbi.