Religijsko-politološki aspekt ljudskih prava od teorije do organizacije i praktične primjene

Sažetak

Pojam ljudskih prava u pravom smislu je relativno nov i ušao je u svakodnevnu terminologiju nakon Drugog svjetskog rata i uspostavljanja UN-a. Ljudska prava su najviši nivo u razvoju vrijednosnog sistema čovjeka, predstavljaju sublimaciju ljudske dimenzije svih dosadašnjih učenja (vjerskih, filozofskih, pravnih) i mjerilo dostignutog razvoja čovječanstva. Oni predstavljaju najuniverzalniji (po najvećem broju kultura, teorija i država) prihvaćen sistem vrijednosti koji je mnogo više od jednostavnog skupa vrijednosti sastavnih dijelova i razvojnih konkurenata. Sistem ljudskih prava ne nudi gotove odgovore i rješenja koja se mogu primijeniti na svaku životnu situaciju. Koncept prije svega treba shvatiti kao način gledanja na stvari, sistem osnovnih principa i standarda koji obezbjeđuju najglobalniji okvir u kojem se nalaze ljudski odnosi. To je sistem orijentira koji iscrpljuju prostor svakog pojedinca i trasiraju puteve odnosa sa drugima. Ljudska prava su inherentna prava. To znači da svaka osoba ta prava stiče svojim rođenjem. Svi smo rođeni slobodni i jednaki u dostojanstvu i uživanju ljudskih prava. Ljudska prava pripadaju svima bez obzira na: pol, rasu, boju kože, jezik, vjeru, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, imovinsko stanje, mjesto rođenja i druge uslove. Neka od najvažnijih ljudskih prava su: Pravo na život, pravo na slobodu, parvo na sigurnost, zabrana mučenja, pravo na fer i pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, sloboda izražavanja, pravo na brak, pravo na zdravstvenu zaštitu, zabrana diskriminacije, zabrana zloupotrebe prava i drugo.

U ovom radu obrazložit ćemo intenciju religijskog razumjevanja ljudskih prava. U historijskom konceptu o ljudskim pravima osvrnut ćemo se na religijsko učenje o ljudskim pravima i njihovo razumjevanje čovjekovih prava i sloboda. Prije svega, obradit ćemo kakav je stav islama o ljudskim pravima i kako ih islam definiše kako u teorijskom, tako i upraktičnom smislu. Zatim, ćemo vidjeti koja su radnička prava i kako se implementiraju. Naime, radnička prava se stalno krše i ugrožavaju. Nema demokratije, bez socijalne pravde i ekonomske jednakosti. Radna prava su temelj svih ostalih građanskih prava, jer 99% ljudi svojim radom obezbjeđuje osnovnu egzistenciju. Radnici se moraju boriti za jedinstvo, bolje standarde i veća prava. Razmotrit ćemo i implikacije politike na ljudskim pravima. Isto tako, na kraju ovog rada vidjet ćemo na kojem je nivou implementacija zakona o ljudskim pravima, te njegovoe prepreke i preporuke.

Ključne rijeći: demokratija, ljudska prava, islamsko šerijatsko parvo, UN, povelja, Sloboda, mediji, ustav, radnička prava.

Religijsko razumjevanje ljudskih prava

Ljudska prava kroz prizmu islamskog učenja

Posmatrajući učenje islama kao predanost Allahu i robovanje samo Njemu od stvaranja prvog čovjeka Adema (Adam), onda možemo konstatirati da su uspostavljena ljudska prava stvaranjem prvog čovjeka. Ako islam gledamo kao zadnju pojavnu i prihvatljivu verziju obožavanja Allaha, tj. šerijata s kojim je došao Muhammed, a.s., onda možemo doći do istog zaključka. Predmet našeg izlaganja jeste prikaz onoga što je vezano za islam. Od samog početka ljudska prava su integralni dio poruke i poslanstva Muhammeda, a.s. Međutim, izučavanje ljudskih prava kao zasebne naučne discipline relativno je novijeg datuma. Propisi o ljudskim pravima stari su koliko i čovječanstvo, odnosno propisi s kojima je došao poslanik Muhammed, a.s. Fikhska djela detaljno razrađuju propise o ljudskim pravima. Savremena nauka o ljudskim pravima to sakuplja, objedinjava i formira u jednu zasebnu cjelinu. Zato kažemo da je zasebna nauka o ljudskim pravima mlada, a da su propisi već postojali, ali zabilježeni u različitim oblastima specifičnim za klasični period islama. Dolaskom islama, najprije na teritoriji Meke i Medine, a potom i na ostatku Arabijskog poluotoka i dalje, ukinuti su mnogi običaji koji su ugrožavali ljudska prava. Islam je posebno uzdigao pravo žene, dao joj posebno mjesto i dostojanstvo, dobila je pravo na nasljeđivanje, a ono što je najvažnije — žena je islamom postala štićena i zaštićena. Islam je pomogao da se ukine ropstvo na način da su muslimani motivirani velikim nagradama za njihovo oslobađanje. Nakon upute, za čovjeka nema veće blagodati od slobode, da nije rob čovjeku, nego da bude poslušan Bogu, da slobodno raspolaže svojim tijelom, ali i svojim umom. Upravo se robovlasništvo i ukinulo raznim pravnim aparatima (poput sankcija za određeni propust) i podsticajima na oslobađanje robova. Kada je rijeć o nastanku prve islamske države nezaobilazna je “Medinska povelja” u kojoj se govori o ljudskim pravima u pluralističkom kontekstu. U evroatlanskim deskripcijama, teorijama i klasifikacijama država ne mogu se naći razmatranja o fenomenu i pojmu Medinske države. Kako bi otklonio tu prazninu u panorami historijskih likova države u nauci o statologiji, Esad Zgodić je uvrstio Medinsku državu kao prvu islamsku državu koja ima svoj prvi pisani Ustav (Zgodić, 2014.), a to je zapravo Medinska povelja, koja je napravila veliki civilizacijski skok kada je rijeć o ljudskim pravima i slobodama. Mnogi statolozi, epistemolozi i historičari napominju da je ovo ustvari prvi pisani Ustav o ljudskim pravima u povijesti čovječanstva. Upravo zbog toga, kada je rijeć o ljudskim pravima i slobodama, nezaobilazna je Medinska povelja koja ustanovila nekoliko važnih političkih principa koji su definirali politička prava i obaveze članova novoosnovane političke zajednice, muslimana i nemuslimana podjednako, i koji su određivali političku strukturu društva u nastajanju. To je zapravo istovremeno vjerski, socijalni i politički dokument koji je prdstavljao model za čitav kasniji ustavni razvitak islama. To je ujedno, kako tvrdi Zgodić, najstariji pisani Ustav koji je imao zakonsku snagu. Sastoji se od 52 člana, koji su regulisali odnose unutar zajednice koji su sačinjavali muslimani, Arapi-politeisti i Jevreji, isključivo baziran na socijalnoj pravdi, da je polazište u odnosima mir, te da su načela istine, pravde potpomaganja u dobru, rad za korist ljudi i onemogućavanje zlikovaca i kriminalaca da štete društvui. Zatim Medinska povelja je oličenje pravde i poziva na pravdu, utemeljuje slobodu vjeroispovijesti, konstruira odnose između različitih vjera i dr. U oproštajnom govoru Muhammeda, a.s., na hadžu, temelji govora su bili pravni propisi koji se odnose na ljudska prava. I Kur’an i sunnet, kao glavni izvori islamskog zakonodavstva, obiluju propisima koji čuvaju i uvažavaju ljudsko dostojanstvo. Pravda i sloboda dvije su najveće maksime islama. Pravedno postupati prema svim ljudima, životinjama, prirodi pa i samom sebi održava ravnotežu ovog svijeta. Biti slobodan znači robovati samo Bogu, a ne slijediti svoje strasti ili bespogovorno slušati one kojima je Bog dao dio vlasti na ovom svijetu.

Kada govorimo o zapadnoj percepciji ljudskih prava, osnovna razlika u odnosu na islamsko pravo jesu izvori odakle se crpe informacije za normiranje pravnih pitanja. Odatle se i pojam ljudskih prava i sloboda razlikuje u islamskoj i zapadnoj misli. Višestoljetna tortura i ugrožavanje ljudskih prava očitani u raznim inkvizicijama, kolonijalnim osvajanjima, ratovima pa sve do Prvog i Drugog svjetskog rata, u kojem je stradao enorman broj ljudi, konačno je rezultirao ozbiljnijim naporima da se poprave odnosi prema ljudskim pravima. Na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. decembra 1948. godine donesena je Opća deklaracija o ljudskim pravima. Vidjet ćemo da su i muslimani nakon ovoga proglasili i svoje deklaracije na osnovu svojih izvora. Tri savremene islamske deklaracije o ljudskim pravima

Najpoznatije deklaracije o ljudskim pravima koje su usvojili islamski intelektualci su:
• Univerzalna islamska deklaracija o ljudskim pravima, usvojena 1981. godine u Londonu
Grupa učenjaka koja je usvojila Univerzalnu islamsku deklaraciju o ljudskim pravima zvanično je donesena u sjedištu UNESCO-a u Parizu. Deklaracija se sastoji od preambule i dvadesetak različitih prava, poput: prava na život, na slobodu, na pravdu, na zaštitu od mučenja, zaštitu imovine, na socijalnu sigurnost i dr.
• Kairska deklaracija o ljudskim pravima, usvojena 5. augusta 1990. godine u Kairu
Države koje su članice Organizacije islamske konferencije izdale su Kairsku deklaraciju o ljudskim pravima gdje su u uvodu naglasile: “Želeći da doprinese naporima čovječanstva za afirmisanje ljudskih prava, da zaštiti čovjeka od iskorištavanja i progona, da potvrdi njegovu slobodu i pravo na dostojanstven životu u skladu s islamskim šerijatom”. Deklaracija se sastoji od dvadeset i pet članova, gdje se u zadnjem članu jasno naglašava: “Islamski šerijat jedini je izvor za tumačenje ili pojašnjavanje bilo kog člana ove deklaracije.”
XIX islamska konferencija ministra vanjskih poslova (zasjedanje o miru, međuzavisnosti i razvoju) održana u Kairu, Arapska Republika Egipat, od 31.07 do 5.08. 1990. godine, usvojila je jedan relativno cjelovit pravni akt, poznat pod nazivom Deklaracija iz Kaira o ljudskim pravima, koja je u više navrata potvrđivana na potonjim skupovima ove organizacije. Ova deklaracija je izdata s ciljem da bude opšti vodič državama članicama na polju ljudskih prava.
U članu 1. ovog dokumenta određuje da sva bića čine jednu porodicu čiji su članovi povezani osjećajem pokornosti Jednom Bogu i jednom porijeklu od Adema. Kaže se također, da su “svi ljudi jednaki u pogledu temeljnog ljudskog dostojanstva, temeljnih obaveza i odgovornosti bez ikakave diskriminacije na osnovu rase, boje, jezika, pola, religijskog ubjeđenja, političke pripadnosti, društvenog statusa ili slično. Istinska vjera je garancija za povećanje tog dostojanstva uporedo s naporima za ljudskim savršenstvom. Sva ljudska bića su Božiji podanici, a Bogu najdraži među njima je onaj koji je najkorisniji ostalim Njegovim podanicima i niko nema prednost da nad drugim, izuzev na osnovu pobožnosti i dobrih djela.
Član 2. i 3. govori o životu kao Božijem daru i da se pravo na život garantuje svakom ljudskom biću. Dužnost je pojedinca, društava i država da zaštite ovo pravo odbilo koje povrede. Očuvanje ljudskog života tokom perioda koji je Bog odredio je obaveza koja je propisana šerijatom. U slučaju korištenja sile u slučaju oružanog sukoba nije dozvoljeno ubijati lica koja se ne bore kao što su starci, žene i djeca. Obaveza da se izvrši razmjena ratnih zarobljenika i organizuju posjete ili ponovno ujedinjenje porodica razdvojenih usljed ratnih okolnosti.
Član 4. i 5. govori o časti i porodici. Svako ljudsko biće ima pravo na nepovredivost i zaštiti svog imena i časti kako tokom života, tako i nakon smrti. država i društvo štitit će zemne ostatke i mjesta gdje je sahranjen. Porodica je temelj društva, a brak je osnova na kojoj se porodica formira. Ljudi i žene imaju pravo da sklapaju brak i nikakva ograničenja koja proističu iz rase, boje ili državljanstva ne mogu ih spriječiti da koriste to pravo. Društvo i država otklonit će sve prepreke sklapanju brakova i olakšat će bračnu procedure. Oni će osigurati zaštitu porodice i blagostanja.
Član 6. i 7. govore o pravu i žena i roditelja. Žena je ravna muškarcu u ljudskom dostojanstvu; ona ima određena prava i dužnosti. Ona ima vlastiti građanski individualitet i finanskijsku nezavisnost i pravo da zadrži vlastito porodično ime. Suprug je odgvoran za izdržavanje i blagostanje porodice. Od momenta rođenja, svako dijete ima pravo prema roditeljima, društvu i džavi, da mu se osigura odgovarajući odgoj, obrazovanje, materijalna, higijenska i moralna obaveza. I fetus i majka moraju biti zaštićeni i uživati posebnu brigu. Oba roditelja imaju određena prava u odnosu na svoju djecu, srodnici također imaju određena prava u skladu sa načelima šerijata.
Član 10. i 11. reguliraju prava na vjeru i slobodu. Zabranjen je bilo koji oblik prinude ili iskorištavanja siromaštva ili neznanja pojedinaca u namjeri da se prevedu u drugu vjeru ili u ateizam. Ljudska bića se rađaju slobodna i niko nema pravo da ih porobljava, muči, tlači ili iskorištava, jedino se Uzvišenom Bogu duguje pokornost. Narodi koji pate pod kolonijalnim jarmom imaju puno pravo na slobodu i samoodređenje. Sve države i svi narodi imaju pravo da očuvaju svoj nezavisni identitet i vrše kontrolu nad svojim socijalnim i prirodnim izvorima bogatstva.
Član 15. i 18. reguliraju pravo na imovinu i privatnost. Svako će imati pravo da posjeduje imovinu stečenu na zakonit način i da bude nosilac prava vlasništva bez štete za druga lica ili društvo uopšte. Eksproprijacija nije dopuštena izuzev kada to traži javni interes i uz plaćanje neposredne i poštene naknade. Oduzimanje privatnog dobra je zabranjeno izuzev kada je to neophodno i propisano zakonom. Svako će imati pravo da živi u sigurnosti za svoju ličnost, vjeru, porodicu, čast i imovinu. Svako će imati pravo na privatnost u obavljanju privatnih poslova u svojoj kući, u porodici, u pogledu svoga vlasništva i svojih odnosa.(Karić, 1996.)

• Arapska povelja o ljudskim pravima, usvojena 15. septembra 1994. godine u Kairu
Vijeće Arapske lige, koju čine dvadeset i dvije članice Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, usvojile su ovu povelju u Kairu. Ona se sastoji od preambule i trideset i devet članova.

1.2. Definicija ljudskih prava
Jezička definicija prava, odnosno na arapskom el-hakk, označava nešto utvrđeno i obavezno. Kao relevantnu definiciju prava navodimo definiciju Mustafe Zerke: “Pravo je specifikacija po kojoj Zakonodavac priznaje vlast ili obavezu.”
Ako razložimo ovu definiciju na njene elemente, možemo doći do sljedećih zaključaka:
• Specifikacija je posebna veza koja se tiče određene osobe.
• Zakonodavac je Uzvišeni Allah, Koji je propisao pravo preko Kur’ana i sunneta.
• Vlast i srodni pojmovi mogu biti nad drugom osobom ili nad određenom stvari.
• Obaveza može biti materijalne i nematerijalne prirode.

Postoje dva osnovna elementa prava, a to su vlasnik prava i predmet prava. U slučaju da je u pravo uključena i druga osoba (npr. u zajam), onda je to treći element. Vlasnici prava su Allah, džellešanuhu, fizičko i pravno lice. Uzvišeni Allah je vlasnik vjerskih prava, a fizička lica (čovjek) i pravna lica (ustanove i preduzeća) su vlasnici prava nad određenim predmetom.(Topoljak, 2018.)

Definicija i elementi prava, iako spomenuti u općenitom smislu, oslikavaju ljudska prava i obaveze. A riječi Ebu Alaa el-Mevdudija pojašnjavaju suštinu i karakteristike ljudskih prava, odnosno njegov osnovni izvor: “Prava priznata od strane kralja ili zakonodavne skupštine mogu biti ukinuta na isti način na koji su donesena. Isti je slučaj i s pravima koja svojim podanicima priznaju diktatori. Oni ih mogu dodijeliti kada su zadovoljni ili ih ukinuti kada da su nezadovoljni, a mogu ih i otvoreno kršiti kad god im je volja. No, s obzirom da ljudska prava u islamu garantuje Allah, džellešanuhu, to znači da nikakva zakonodavna skupština ni vlada na Zemlji nema pravo ni ovlast usvojiti amandmane na njih. Niko nema moći da ih ukine i ograniči. Osnovna ljudska prava u islamu nisu priznata samo na papiru i ne služe samo za pokazivanje, a da se u isto vrijeme u stvarnom životu ukidaju i krše.” (Ljudska prava u islamu, Ebu Alaa el-Mevdudija, u prijevodu Elvira Duranovića)

1.3. Izvori islamskog prava
Izvori islamskog prava dijele se na dvije glavne grupe: primarni i sekundarni izvori. Primarni izvori uključuju Kurʼan, Sunnet (tradiciju) Muhammeda, a.s., idžmāʼ (pravna literatura koja predstavlja konsenzus mišljenja) i qiyās (pravila analogije razvijena deduktivnim razmišljanjem). Sekundarni su izvori niz pravnih postupaka za razvoj islamskih zakona koji se pojavljuju u različitom redoslijedu vlasti, uključujući istiḥsān (pravna / javna preferencija), maslahah mursalah (javni interes), ”urf (običaj), sharʼ man qablanā (šerijati religija prije islama), madhhab al-sahabī (mišljenja sljedbenika I drugova Muhammeda, a.s.), sadd al-dharāʼiʼ (“blokiranje sredstava”, tj. sprečavanje pojave nečega što je zlo, premda to, također, obuhvata olakšavanje pojave nečeg dobrog) i istishāb (nastavak primjene pravila koje je prihvaćeno u prošlosti, osim ako novi dokazi ne podržavaju promjenu njegove primjenjivosti). Određujući faktor koji razlikuje islamsko pravo od većine ostalih pravnih sistema jest činjenica da uključuje pravila o štovanju, vjerovanju i moralu, kao i pravila koja reguliraju brojna druga područja života, kao što su porodično pravo, finansijske transakcije, kazneno pravo, upravljanje i međunarodne odnose u vremenu mira i ratnom vremenu. Na osnovu vjerskih aspekata islamskog prava, neki ljudi pogrešno zaključuju da su sve odredbe islamskog prava nepromjenjive. U stvarnosti, međutim, iako je istina da su pravila o bogosluženju, vjeroispovijesti i moralu, su pravila ustaljena i nepromjenjiva, postoje i druge odredbe koje se mogu mijenjati sve dok se to učini da bi se postigao cilj zakonodavca. Kao što je to opisao Ibn Qayyim al-Jawziyyah, služenje javnom interesu cilj je svake pojedine vladavine u islamu jer “šerijat je zasnovan na božanskoj naredbi i javnom dobru ljudi na ovome i sljedećem svijetu. To predstavlja svaku pravdu, svako suosjećanje, svako javno dobro i svu mudrost. Ako bilo koja vladavina promijeni pravdu u nepravdu ili milosrđe u njegovu suprotnost, a javno dobro u korupciju ili mudrost u ludost, onda to ne može biti dio šerijata, čak i ako se poziva na tumačenje šerijata jer je šerijat Božija pravda među Njegovim stvorenjima. (Subhī al-Sāliḥ, 1975.)

U islamu, pored ostalih prava, najvažnija, najuzvišenija i najsvetija su slijedeća prava:
Pravo na život
Jednakost ljudskog roda
Svetost i sigurnost privatnog života
Pravo na ličnu slobodu
Pravo na ličnu imovinu
Pravo na slobodu mišljenja
Pravo na potomstvo
Pravo na obrazovanje
Sistem ljudskih prava i sloboda u političkom islamskom sistemu ima svoju ideološku filozofiju utemeljenu na islamskoj doktrini, akidi, iz čega se derivira islamsko pravo, Šerijat,koji svojim normama i propisima regulira ta prava i slobode, I to tako da u isto vrijeme osigurava i štiti obje dimenzije ljudskih prava i interesa: i individualnu i kolektivnu.

Radnička prava

Unutar Evropske unije (EU) radnička prava se tretiraju kao sastavni dio ljudskih prava, a njihova zaštita je usko povezana sa mehanizmima zaštite ljudskih prava. Zaštita radnih prava i obezbjeđivanje minimalnih uslova rada predstavljaju dio procesa usklađivanja svog zakonodavstva (sve zemlje aspirante za članstvo u EU) sa EU propisima i međunarodnim standardima. Međutim, sa promjenama u zakonodavstvu, usklađenost sa evropskim i svjetskim standardima sadržanim u EU uredbu, kao i propis Međunarodne organizacije rada (MOR) i Vijeća Evrope, formalno-pravno treba se napraviti pozitivan korak koji nudi relativno veće kontrole i veća zaštita priznatih prava radnika. Glavni problem sa ono sa čime se država suočava je da u velikom broju slučajeva praksa ne prati promjene i transponovanje međunarodnih standarda se ne manifestuje u stvarnoj zaštiti radnička prava. Povrede i smrtni slučajevi na radu, zajedno sa izveštajima o kršenju radnička prava u različitim sektorima, nepostojanje dostupnih mehanizama zaštite i nedostaci sindikalne i administrativne kontrole ukazuju na potrebu za detaljne i dubinske analize propisa i njegove primjene za podizanje nivoa zaštita prava radnika. Ova situacija je nametnula potrebu za sveobuhvatnom analizom od: paketa zakona koji regulišu radna prava u smislu zaštite ovih prava i obezbjeđenje minimalnih uslova rada, stepena usklađenosti sa regulativom EU iz ove oblasti, međunarodni standardi MOR-a, ratifikovane konvencije i preporuke, te standarde koje je prihvatilo Vijeće Evrope, kao i institucionalnu pokrivenost relevantnu oblast i stepen implementacije zakonskih odredbi. Svrha istraživanja bi bila dvostruka. S jedne strane, usmjerena je na lociranje problema u primjeni zakona u praksi i problemima koji nastaju zbog slabih i nedovoljnih zaštita radnih prava kroz prizmu EU i međunarodnih standarda. S druge strane, istraživanje bi se radilo kako bi se ponudila odgovarajuća rezultirajuća rješenja iz EU i međunarodnih standarda i koji se mogu primijeniti u uslovima Bosne i Hercegovine, kako u zakonodavstvu tako i u praksi. Analiza je namijenjena prije svega predstavnicima civilnog sektora, koji ga mogu koristiti u proces lobiranja za zakonske i proceduralne promjene, kao i za sindikalne aktiviste kao i sami radnici u artikulisanju svojih zahtjeva. Zakoni koji se odnose na zaštitu radnika u Bosni i Hecegovini trebali bi slijediti standarde MOR-a za zaštitu na radu u svim oblastima. Od formalno-pravnog aspekta, zakonodavstvo Bosne i Hecegovine treba da je u skladu sa konvencijama MOR-a, te sa Evropskom socijalnom poveljom Vijeća Evrope. Za bolju zaštitu i jačanje regulative u pogledu zaštite na radnome mjestu, posebno u profesijama gdje su povrede i smrtni slučajevi u većoj stopi procenta od ostalih profesija, potrebno je šire razmatranje, ne samo o konvencije i preporuke MOR-a, nego i njihovu odgovarajuću primjenu. Međunarodna regulativa naglašava ulogu koju treba da imaju sindikati za zaštitu prava radnika. Međutim, u Bosni i Hecegovini sindikalne organizacije su u haotičnom stanju, nejedinstvene, politički pristrasne, te prepušteni u ad hoc akciji, bez odgovarajuće obuke sindikalnih predstavnika, bez adekvatne pravne podrške i sa vrlo ograničenim domenom akcije, posebno u prevenciji kršenja prava radnika. To čini složenost i višestrukost sistema zaštite prava radnika te je izuzetno teško koristiti ove mehanizme u praksi. Puno je izgovora kada je rijeć o kršenju parvo radnika, kao na primjer najčešći izgovor je : “to nije propisano zakonom”, umjesto da traže najbolja rješenja unutar postojećeg zakona, traže se izgovori za nerješavanje konkretnog problema. Inspektori ne koriste u potpunosti zakonski pružene mogućnosti i sistem prijave povrede radničkih prava nije prilagođena potrebama radnika. Oni deluju reaktivno,a ne proaktivno. Nedostaje adekvatna institucionalna podrška za mehanizme zaštite prava radnika. Mnogi radnici su prisiljeni na rad, ako imaju potrebu od bolovanja, boje se da uzmu bolovanje, jer prijeti im se otkazom, zatim, rad vikendom i praznike, te problem ugovora na određeno vrijeme, koje poslodavci iskorištavaju to, u smislu da istog radnika nakon nekoliko produženja ugovora, umjesto da dobije ugovor na neodređeno vrijeme, oni ga šalju u sestrinskoj firmi i opet sa ugovorm na određeno vrijeme od mjesec, dva ili tri, te tako radnik radi nekoliko godina bez ugovora na neodređeno vrijeme, odnosno stalno zapošljenje.

Zakon o radu pored ostalog, u osnovi pokriva sljedeća pitanja koja čine njen sadržaj, koji u stvari predstavlja predmet studija prava radnika:

Radni odnos između radnika i poslodavaca koji će se utvrditi zaključivanjem ugovora o radu, tj prava i obaveze koje proizilaze ugovorom tokom rada;

Zabrana direktne i indirektne diskriminacije kandidata pri zapošljavanju radnika;
Uznemiravanje na osnovu spola kao diskriminacija (mobing);
Ugovor o radu kao jedini pravni osnov za osnivanje radnog odnosa, prava i obaveze stranaka pri sklapanju ugovor o radu, njegov sadržaj i vrste ugovora o zapošljavanju;
Obaveze zaposlenog u vezi sa obavljanjem posla, obaveze prema poslodavcu;
Pripravnički staž, volonterski staž i probni rad;
Otkaz ugovora o radu kao i otkazni rok;
Plaćanje rada;
Radno vrijeme, pauze, praznici i odsustva;
Naknada štete, odnosno odgovornost radnika za štetu i odgovornost poslodavca za obeštećenje radnika;
Posebna zaštita žena, zaštita licima sa posebnim potrebama i posebnu zaštitu starijih radnika, kao i dr.

Implikacija politike u implementaciji zakona o ljudskim pravima
Politički trendovi posljednjih godina pokazuju pad povjerenja u tradicionalne oblike političkog djelovanja i u sukladnost tog djelovanja stvarnim potrebama ljudi. Jedna od pratećih pojava je i relativiziranje nekih temeljnih pravno-političkih postulata koji su dotad smatrani neupitnima, poput sistema ljudskih prava. Utjecaj političkih struktura na implementiranje zakona o ljudskim pravima je itekako velik. Određenim političkim krugovima nije u interesu da se provedu reforme u zakonodavtsvu. Imamo konretne slučajeve iz presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu i to : Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Pudarić, koji godinama još nisu implementirani u domaćem zakonodavstvu. Mnogi slučajevi koji su trebali dobiti sudski epilog o kršenju ljudskih prava, uključivanjem političkih aktera vršeći pritisak na tužiteljtvo i na pravosudne organe, završavali su bez uspjeha. Civilno društvo i meidiji trebali su biti potpora obespravljenih u njihovoj borbi za svoja prava, međutim u mnogim slučajevima čak i oni su podpadali pod uticajem političkih struktura, udaljavajući se od primarne misije. Politika je ta koja kreira zakone, ali isto tako i odgovorna je za njihovo neimplementiranje. Kada je riječ o pravima radnika, u tom lancu kreiranja zakona, veliku ulogu imaju i sami poslodavci koji vode velike korporacije i kompanije. Oni finasiranjem izbornih kampanja određenim političkim subjektima, zauzvrat pored ostalog očekuju i usklađivanje zakona o radu u njihovu korist, nauštrb pravima radnika. Tako u donošenju bilo kojeg zakonskog akta, velike kompanije vrše uticaj na političkih moćnika da određeni zakon prođe ili ne prođe. Mnogo bi se pisalo o ovoj temi,ali prostor i vrijeme nas ograniučavaju da budemo koncizniji. Upravo zbog toga, potrebno je da se uradi jedan obsežni naučno istraživački rad, koji bi obuhvatio sve činioce koji su isključivo vezani za ovu temu.

Zaključak
Analiza različitih pristupa pitanju ljudskih prava i islama omogućava nam da otkrijemo relativne prednosti i nedostatke svake paradigme, također, pokazuje da na kompleksna pitanja nema jednostavnih odgovora. Osim toga, politički značaj ovog pitanja nameće da se u njegovo razmatranje uključi pitanje efikasnosti različitih paradigma. Islam se zalaže, propagira i naređuje poštivanja ljudskih prava,na osnovu svojih temeljnih izvora Kur’ana i sunneta. Međutim, mnogi muslimanskih valadri kroz historiju,a imamo slučajeve i danas, radi svoje indoktriniranosti ili površnog razumjevanja šerijatskoga prava, a najčešće radi svojih sekundarnih interese krše ljudska prava. To nije reperkusija učenje islama o ljudskim pravima, nego je odgovornost samog vladara.

Ljudska prava, demokratija i vladavina prava su osnovni principi Evropske unije. Poštovanje ljudskih prava je preduslov za zemlje koje žele da se pridruže Evropskoj uniji i uslov za zemlje koje sklapaju trgovinske i druge sporazume sa EU. Bosna i Hecegovina kao aspirant priključivanja EU, mora da uskladi svoje zakone o ljudskim pravima sa standardima EU. Ako pogledamo Ustav BiH vidjet ćemo da koliko toliko zakon o ljudskim pravima postoji, međutim pitanje je koliko se ti zakoni provode i implementiraju u praksi. U Preambuli Ustava BiH se navodi odlučnost da se u BiH osigurava puno poštivanje međunarodnog humanitarnog prava, te opredijeljenost da se polazi od Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, međunarodnih ugovora o građanskim i političkim te ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i Deklaracije o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, te drugih instrumenata o ljudskim pravima. Članom II Ustava BiH se proklamira da BiH i oba entiteta osiguravaju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Takodjer se navodi da prava i slobode određeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te njenim Protokolima, direktno se primjenjuju u BiH i imaju prvenstvo pred svakim drugim zakonodavstvom. U istom članu se proklamira da je svim osobama na području BiH osigurano da uživaju ljudska prava i temeljne slobode bez diskriminacije prema spolu, rasi, boji kože, jeziku, vjeroispovijesti,političkom i drugom opredjeljenju, nacionalnom ili društvenom porijeklu, pripadnosti nacionalnoj manjini, vlasništvu, rođenju ili drugom statusu. Aneks 6 Ustava BiH odnosi se na Sporazum o ljudskim pravima, kojim se svim osobama na području BiH osigurava najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući i prava i slobode osigurane Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te njenim Protokolima, kao i drugim međunarodnim sporazumima koji su posebno navedeni u Dodatku ovog Aneksa. Ta prava i slobode uključuju: pravo na život; pravo na nepodvrgavanje mučenju, nehumanom ili ponižavajućem postupku ili kazni;pravo osobe da ne bude držana u ropstvu ili podčinjenosti ili da obavlja prisilni ili obavezni rad; pravo na slobodu i sigurnost ličnosti; pravo na pošteno suđenje u građanskim i krivičnim predmetima, te druga prava u vezi sa krivičnim postupcima; pravo na privatni i porodični život, nepovredivost doma i korespondencije; slobodu mišljenja, savjesti i vjere; slobodu izražavanja; slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja sa drugima; pravo na zaključenje braka te osnivanje obitelji; pravo na imovinu; pravo na obrazovanje; pravo na slobodu kretanja i stanovanja.

U teorijskom smilsu zakon o ljudskim pravima postoji, glavni problem je u etnonacionalno uređenoj državi kao što je BiH, mnogi zakoni su teško provodlivi u praksi, što bi bio konačni cilj zakona.

Literatura
Esad Zgodić, O Državama, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, 2014., Sarajevo.
Enes Karić, Ljudska prava u kontekstu islamsko–zapadne debate, Pravni centar fond otvoreno društvo BiH, 1996, Sarajevo.
Ebu Alaa el-Mevdudij, Ljudska prava u islamu, prijevod Elvir Duranović, bez godine izdanja, Sarajevo.
Sulejman, Topoljak, Ljudska prava i slobode u islamu, AKOS, 2018., Sarajevo.
Subhī al-Sāliḥ, Ma’ālim al-Sharī’ah al-Islāmiyyah, Dār al-’Ilm lil-Malāyīn, 1975., Bejrut.
Bercusson B. (ed.) (2002) European labour law and the EU Charter of Fundamental Rights, European Trade Union Institute (ETUI), Bruxelles.
Canetta E. et al. (2012) Enforcement of Fundamental Workers’ Rights, Policy Department Economic and Scientific Policy European Parliament, Bruxelles.
Encarnación Gil Pérez M. et al. (2016) The Enforcement Problem of International Labour Law, Ricerche giuridiche Vol. 5 – Num. 1 – Giugno 2016, Venice.