Srce svakog vjernika je vezano za K’abu i želi da je što prije hodočasti. Vijekovima čovjek bosanski, ispunjavajući jednu od svojih islamskih dužnosti, obavlja hadž, odnosno odlazi u Meku i Medinu i posjećuje K’abu. Vijekovima se čovjek bosanski odaziva pozivu kojeg je po Božijem naređenju obznanio obnovitelj K’abe, Ibrahim, a.s.: „I oglasi ljudima hadž! – dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim; dolazit će iz mjesta dalekih.“ (El-Hadž, 27.)

Vijekovima čovjek bosanski i bilježi o svom odlasku na hadž. Prvi zapis sačuvan je iz 1615. godine, kada se jedinstvenom pozivu odazvao Jusuf Livnjak. Nakon njega, pisane riječi o hadžu ostaviše i Fejzulah Hadžibajrić, Munir Gavrankapetanović, Mehmed Mujezinović, Hasan Nametak, Mirsad Mahmutović, Nedžad Ibrišimović, Enes Karić i mnogi drugi.
Hadži Jusuf Livnjak, svih 379 dana koliko je trajao njegov put, vodio je dnevnik, opisujući sve čemu je svjedočio. On bilježi da se tada na konju putovalo do Istanbula, odakle se lađom stizalo do Aleksandrije, pa preko Kaira s karavanom do Sueca, da bi se odatle nastavio put lađom prema Džidi, a potom stizalo do Mekke i Medine.

Pobliže se upoznavajući s njegovim i s putopisima drugih hadžija, uviđamo da je odlazak na hadž od 16. pa do sredine 20. stoljeća, u smislu putovanja, predstavljalo istinski životni podvig. Pripreme za odlazak na hadž bile su duge i temeljite.

Po nekom nepisanom pravilu Bošnjaci su obavljanje pete islamske dužnosti nerijetko ostavljali za period nakon šezdesete, dok se dovoljno ostari i uozbilji, da se ne bi davala šansa za nova griješenje i prijestupe jer “hadž valja čuvati“. Danas, ovo promišljanje se polahko mijenja, i ističe se da hadž zapravo čuva i štiti nas.

Priča o hadžu je ispunjena detaljima međukulturalnog prožimanja koje je dolazilo s hadžom, a koji je sam po sebi uvijek bio važna dionica kulturnog i vjerskog identiteta ovdašnjeg čovjeka. Bosanskohercegovački muslimani su kroz historiju imali različite vidove afirmisanja hadža. Muftija zenički Mevludin ef. Dizdarević se osvrće na ovu činjenicu.

„Naše ikrar dove, naši odlasci, naši zijareti, sve su to vidovi kojima se afirmiše odlazak na hadž i na taj način muslimani Bosne i Hercegovine podstiču da se uključe u globalnu rijeku islama i muslimana, da osnažuju svoj vjerski i duhovni identitet, da osnažuju povezanost s muslimanskim umetom. Bosanskohercegovački muslimani su na različite načine iskazivali značaj hadžu, počevši od čuvenog Omera Livnjaka koji je pisao svoj putopis, pa do drugih vidova na koji su promicali ideje odlaska na hadž. Sama činjenica da se dobija titula hadžije na neki način je bio poticaj za odlazak na hadž“, naglašava Dizdarević.

Prije samog odlaska, kod nas u Bosni običaj je da se prouči hadžijska dova onome ko će ići na hadž. Budući hadžija oblači svoje najbolje odijelo, nižući najljepše uspomene s prisutnima. Dok prisutni čestitaju hadžiji i grle ga, dotle mujezini, praćeni od naroda, uče glasno tekbire. To su vrlo dirljivi momenti i pod dojmom tih hadžijskih tekbira vrlo često se ljudi odluče da naredne godine krenu na hadž. Iz džamije se ide hadžijinoj kući na čestitanje i gošćenje. Tradicija ikrara u Bosni i danas živi u spomenutom obliku.

Čitavo putovanje do Meke i nazad nekada je trajalo nešto više od godinu dana. Glavna prevozna sredstva bili su konj, kamila i lađa, a putovanje gore spomenutom rutom je podrazumijevalo prelazak oko 8.500 kilometara. Danas je putovanje na hadž dosta kraće. U novijoj historiji, postojala je i praksa putovanja autobusom koje je trajalo devet dana, ali vjernici iz naše zemlje već godinama na hadž odlaze isključivo avionom. Na odredištu u Saudijskoj Arabiji stižu za svega pet sati. Ali bistri izvor za vjernike ostaje isti, ljubav prema Bogu i čežnja za odzivom na njegov jedinstveni poziv. Vjernici se na putovanju života susreću s brojnim izazovima, kako u vremenima proteklim, tako i u sadašnjim, ali je poruka ista, odziv Allahu i susret s K’abom čine svaki napor neznatnim.

I baš kako je Fejzulah Hadžibajrić, opisujući svoj prvi susret s Kabom, zapisao: „Nespretno i ispod oka, kao da se od sebe krijem, pogledao sam kada će se ukazati silueta Kabe. I ugledao sam je! Zatvorio sam oči i otvorio ih, da se uvjerim je li to istina. Kao mušica pervana oko svjetiljke, tako smo i mi sagorijevali u Božanskoj ljubavi, svjesni i nesvjesni momenata i uzbuđenja. K’aba kao silni magnet sve je privlačila.“ Jer, K’aba je kuća za srce vjernika, u kojoj se u konačnici nalazi smiraj.

Od dolaska islama na tlo Bosne i Hercegovine, stanovnici ovih krajeva obavljali su hadž i to je postalo sastavni dio njihovog života, kulture i tradicije. Bosanskohercegovački muslimani su predani u izvršavanju svoje pete dužnosti, te su kroz vremena, nošeni snagom ljubavi i čežnje, odzivali se Allahovom na pozivu učenjem telbije: „Odazivam Ti se, moj Allahu, odazivam! Odazivam Ti se. Nemaš sudruga. Odazivam Ti se! Zahvala, blagodati i vlast pripadaju samo Tebi. Ti nemaš sudruga.“