Bejtullah je duboko usađen u svim vjerničkim srcima, i ta u srcu izgrađena Kaba poput magneta žudi za susretom sa stvarnom Kabom da je „prigrli“, dotakne i zaplače od radosti – izjavio je direktor Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka (IITB) dr. Ferid-ef. Dautović.
Odlaskom na hadž i izravnim susretom sa Bejtullahom hadžija postiže puninu imana, te su stoga, kako je podsjetio direktor Dautović, Bošnjaci u svojoj tradiciji ovom putovanju posvećivali posebnu pažnju, nastojeći da obave hadž, petu islamsku dužnost,
Kako bi iz svojih skromnih primanja priuštili jedno takvo putovanje, tom putovanju su Bošnjaci znali podrediti cijeli svoj život, prikupljajući halal zaradu.
„Putovanja su sastavni dio ljudskog života. Sam čovjekov dolazak na ovaj svijet je početak putovanja. Šejh Kišk život ljudski dijeli na kratko i dugo putovanje. Kratko je sve ono što je u okviru dunjalučkih kretanja i putovanja, a dugo ono kojim se zakorači u vječnost. Najznačajnije vjerničko životno putovanje je hodočašće Meke i Medine – hadž, putovanje Allahu i Poslaniku, odnosno simboličko putovanje u vječnost“, naveo je Dautović.
Da bi bar jednom u životu vidjeli Kabu, kubbetul-hadra i selamili voljenog Poslanika, Muhameda, a.s, pripremajući se za hadžsko putovanje Bošnjaci nisu žalili truda i žrtve.
Direktor Dautović je istakao da Bošnjaci imaju svoj specifikum i tokom pripremanja za ovo posebno putovanje.
„Imaju posebnost ikrar dove, koja se po tradiciji uči u kući, džamiji ili musalli, na koju se pozivaju rodbina, prijatelji i komšije. Imami prouče po nekoliko ajeta iz Kur’ana, prouči se mevlud ili nekoliko kasida primjerenih tom trenutku. U Sarajevu su se hadžije nekada ispraćale iz Hadžijske džamije i pratile do Kozije ćuprije. Poslije je to bilo ispred Careve džamije, a danas se ispraćaju ispred Džamije kralja Fahda“, kazao je Dautović.
Istaknuo je da je ispraćaj hadžija uvijek bio svečan, ali i emotivan čin, posebno u nestabilnim sigurnosnim uvjetima, dugim putovanjima kopnem i morem koji bi trajali po nekoliko mjeseci.
„Hadžijama se dolazilo na mubareć, donosile hedije kao znak pažnje, a od hadžija se očekivala hajr dova pored Kabe, pored mezara Poslanika, a.s., na Arefatu, te neka simbolička hedija kao uspomena na to putovanje. Hadžiji se obično čestita na jedan od sljedećih načina: Allah mubarekola; Hadži mebrur ili na bosanskom ‘Nek’ Allah blagoslovi tvoje putovanje i primi tvoj hadž’“, objasnio je direktor Dautović.
Bejtullah je u srcima svih vjernika, ma gdje živjeli, dodao je on, kazavši, da Bejtullah povezuje vjernička srca u jednu nisku.
„Činjenica da se svaki dan okrećemo prema Bejtullahu, našoj kibli, mnogo govori o mjestu Bejtullaha u našim srcima. U našim džamijama, kućama, stanovima, radnim prostorima često vidimo sliku Bejtullaha koja i na taj način podsjeća na obavezu hadža, na obavljeni hadž, na namaz, na dostojanstven vjernički život“, naglasio je Dautović.
Naveo je i da se u islamskoj tradiciji Bošnjaka posebno poštovanje iskazivalo muderrisima, hafizima, hodžama-efendijama, mulama, šejhovima, ali i hadžijama.
„Hadžija je osoba koja je obavila hadž, koja se očistila od grijeha i zaslužila džennet. Kada se hadžija vrati sa hadža, oni koji su ga zijaretili, dolaze mu na mubareć zbog obavljenog hadža da podijele s njim radost, da čuju sve šta je vidio, da saslušaju utiske, ali i gledaju u lice koje je gledalo Kabu-Bejtullah“, kazao je direktor Dautović.
