O mjesecu ramazanu na području Goraždanskog muftijstva, izazovima za bošnjačke povratnike na tim područjima, novim projektima i planovima za buduće djelovanje razgovarali smo s muftijom goraždanskim Remzijom-ef. Pitićem

PREPOROD: Poštovani muftija, u najodabranijim smo danima u mjesecu ramazanu. Možete li za naše čitatelje kazati kako izgledaju ramazanski dani i noći u Vašem muftijstvu?

PITIĆ: Ramazansko dobro se živi jer je Njegovo dobro u ovom mjesecu i spušteno živima. Čak i oni među nama koji sami sebe “umrtve” mimo ramazana, ožive u ovom vremenu Velikog Božijeg dobra. Ramazanskim kosmičkim vremenom omeđena radost se vidi na našim iftarima, mukabelama, teravijama, s našim musafirima. Dobro smo se pripremili za ovaj mjesec u organizacijskom smislu, i to se vidi. Naši glavni imami i imami daju sve od sebe, a podrška izvršnih odbora, predsjednika i naših sabornika, te prijatelja Zajednice u svim njenim dobrim projektima čini u ukupnosti ramazanskih aktivnosti naš izvanredan odgovor na spuštenu Milost ovog iznimnog vremena. Dobre projekte od ranije smo nastojali sačuvati, neke unaprijediti i, naravno, uvoditi nove kojima obogaćujemo naš ramazanski servis džematlijama muftiluka goraždanskog. Doista se trudimo biti od onih koji služe, bez ikakve unutrašnje potrebe da nam se služi. Od tih novih projekata posebno želim izdvojiti učenje 99 hatmi za Tursku i Siriju. Dali smo sebi u zadatak određivanje stalne lokacije za obilježavanje Dana oslobođenja Mekke te preciziranje programskih sadržaja tim povodom. Izdvajam našu hafisku mukabelu koju uči osam hafiza u Sinan-begovoj džamiji u Goraždu, iftar za porodice šehida koji će postati tradicija, Mrežu mladih koja i ovog ramazana radi odlične projekte na području našeg muftijstva. Mukabela polaznika mekteba je već postala tradicija. Ponosni smo na taj projekat Bećir-ef. Heraka u džematu Čaršijske džamije u Goraždu. To već postaje tradicija. Posebnost ovoga ramazana su i naši musafiri: hafiz Harun Bašboğa i njegova supruga Kubra, te njihovi sinovi dvoipogodišnji Harun Taha i sedmomjesečni Selim Yavuz. Oni su nam stigli iz Kahramanmaraşa, iz epicentra zemljotresa, iz šatora u sklopu redovnog projekta saradnje Islamske zajednice i Predsjedništva vjerskih poslova Republike Turske. Iz herojskog Kahramanmaraşa u herojsko Goražde. Sve su to znakoviti i smjerodavni pokazivači, išareti koje probamo iščitavati u ovim danima Milosti neizmjerne. Čast nam je, zadovoljstvo i privilegija da ovim ljudima – koji su ostali bez svega što čini ljudsku potrebu dostojnog života – nadomjestimo sve bar na neko vrijeme. Nadamo se da će ostati s nama i nakon ramazana i uljepšavati ukupni ambijent naših džemata. Biti na usluzi musafiru je vjernička obaveza koja rezultira unutrašnjim zadovoljstvom i zahvalnošću Gospodaru na prilici da nekome budemo korisni. Trudimo se ugrabiti što više od ramazanskoga dobra dok je još tu s nama. Programom u Kajseriji džamiji, u Noći svih noći, na kojem očekujemo veliki broj naših džematlija i gostiju pozvanih ovim povodom učinit ćemo još jedan napor k našem duhovnom uzdizanju. Tu noć ćemo pokloniti i onih 99 hatmi koje uče naši imami i džematlije. Gospodara svih 18 tisuća svjetova zazvat ćemo Njegovim imenima i moliti Ga da olakša izazove kroz koje prolaze ljudi pogođeni snažnim zemljotresima u Turskoj i Siriji. Lijepih 99 imena za iskrenih 99 hatmi u Noći svih noći.

Povratnicima ne treba pomoć, njima treba samo da svako radi ono za šta je plaćen u skladu sa zakonima i civilizacijskim normama. Tako ćemo sačuvati i dostojanstvo povratnika kao Božijih stvorenja, ali i svoj obraz radeći posao kojim smo zaduženi. Naš boravak s ljudima na terenu, obilazak i druženje različitim povodima, od neprocjenjive je vrijednosti i značaja za veliki dio povratničke populacije. Vrijedi potrošiti ovo malo života zbog izmamljenog osmijeha na tim plemenitim licima.

PREPOROD: Postoje očiti izazovi za malobrojne povratnike protjerane s područja Goraždanskog muftijstva. Da li se još uvijek govori o povratku, da li je povratak uopće više izvjestan?

PITIĆ: Nažalost, ovog ramazana smo imali brutalni napad na porodicu Memišević, a evo i krađu na imanju hadžije Hote. To je već treći slučaj sa istim rukopisom; jedan, doduše, od prije ramazana. Nadležne institucije ne šalju nikave ozbiljne signale ohrabrenja preostalim povratnicima kojih je sve manje. Masivnijeg povratka nije bilo zato što nadležni u područjima povrataka ničim nisu pokazali pažnju prema tom procesu, ako se o procesu uopće može govoriti. Nismo to mogli strateški postaviti ni zbog složenog sistema državnog uređenja i teškog naslijeđa koje je opterećivalo i još uvijek opterećuje sve sfere naše društvenosti. Nismo to mogli uraditi ni zbog uskointeresnog, stranačkog, i kakvog sve ne, preslagivanja posljedica zločina i genocida od strane svakakvih nas. Silni su novci potrošeni, a da se rezultat slabo vidjeti može. Država je povratak svela na redovni posao jednog ministra i jednog ministarstva koji je, ko god to bio, uvijek bio kriv a ne zaslužan. Jer, to je njegov projekat, pa ako šta napravi dobro i jest, a ako ne sam je kriv. To je matrica odnosa prema fenomenu povratka. Strašan, u posljedicama nesaglediv, problem povratku smo učinili donošenjem zakona koji su štetni za opstanak u područjima zločina i genocida, čime smo demotivirali ljude da se vraćaju svojim porušenim domovima i uništenim imanjima. Ti zakoni su uglavnom bili posljedica odsustva ozbiljne vizije i strategije državničkog ponašanja. Drugi je razlog glumljenje samodovoljne države od strane kantona kojima su viši nivoi trebali, manje više, samo kad je kakva, a uglavnom sitna, korist posrijedi. Ta baruština političkog sljepila uništila je mogućnost ozbiljnog bavljenja povratkom kao jednim od najboljih načina restauracije bosanskohercegovačkog društvenog života. Treći razlog je sistemska politička opstrukcija povratka, u našem slučaju, svih nivoa vlasti manjeg entiteta Bosne i Hercegovine. Kako ćete motivirati nekoga na povratak, ako će on strepiti za goli život, a brojna, nikad rasvijetljena, ubistva povratnika dokazuju postojanje političke opstrukcije povratka na sve moguće načine? Kako ćete nekoga motivirati da se vrati sebi, kada i Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice smeta da čovjek u 21. stoljeću ima struju. Imamo i takvih slučajeva, kad birokracija čuva ministra od posla za koji je plaćen i zbog toga nije moguće napraviti iskorak vrijedan pažnje. Predlagao sam na nekim sastancima da izbrišu ono ljudska prava u nazivu Ministarstva. Pa, ako nije osnovno ljudsko pravo da ima električnu energiju u 21. stoljeću, a šta je onda ljudsko pravo? I, da budem jasan – ne optužujem nikog personalno jer je problem sistemske prirode i može se rješavati samo u srži.Sljedeće što je važno, a možda i najvažnije, a što je utjecalo na povratak jeste trauma zločina na ovom području. Strašne sudbine tisuća porodica u Foči, Čajniču, Višegradu, Rudom, Goraždu, Rogatici, i drugdje, traju već dva stoljeća reprizno. Ovdje je zločin kao sudbina, kao usud. Pri tome se, nažalost, zločinci organiziraju uvijek iz jednog naroda a žrtve su, kroz sva ta stoljeća, Bošnjaci. Ta trauma je također zahtijevala ozbiljno bavljenje razlozima za njen nastanak, ali i pitanje nemogućnosti zaustavljanja spirale sistemskog, organiziranog zla. Ono što se uspjelo uraditi na planu povratka u najvećoj mjeri je zasluga pojedinaca i Islamske zajednice. Podršku povratku je pružalo Federalno ministarstvo za raseljene osobe i izbjeglice, te povremeno neki drugi nivoi vlasti. Ne treba biti nezahvalan i ne kazati da je navedeno ministarstvo učinilo mnogo na podršci izgradnji infrastrukture i na području muftiluka goraždanskog. Treba spomenuti i jedan broj sarajevskih općina, pa i sam Kanton Sarajevo. Ali, sve je to više da se opravda da se nešto radi, a ne strateško bavljenje najvažnijim pitanjem nakon agresije. Da nije bilo naših muftija, imama, organa Islamske zajednice i džematlija, o povratku danas, i njegovim efektima, ne bi bilo uopće moguće govoriti.

Šta su nama povratnici

PREPOROD: Do kada će se koristiti termin povratnici i šta on danas predstavlja u našem diskursu?

PITIĆ: Čini mi se važnim napomenuti da se proces pražnjenja manjih sredina već događao, a da je agresijom, zločinima i genocidom dramatično ubrzan. Migracije u velike gradove, urbanizacija i betonizacija nisu samo naš problem. To je civilizacijski izazov za koji ni uređena društva i sistemi nemaju adekvatan odgovor. Ovo malo nas što je ostalo nagurat ćemo se u nekoliko gradskih centara, kupovat ćemo svašta u velikim centrima i nostalgično spominjati zdravu hranu na selu u koje nam se gadi otići. Ako bismo se mogli složiti da je povratak manje-više okončan, to nipošto ne znači da se nema šta raditi i da nije moguće raditi dobre i korisne stvari u područjima koje nazivamo povratničkim do nekih boljih vremena. Naravno, bez ljudi na terenu teško je održavati i ovo malo žiške, pa i aktivnosti Islamske zajednice. Međutim, ne smije nas pokolebati trenutno loše stanje na terenu pa da se umorimo u poslovima koji su sudbnosni i korisni svim ljudima. Ima jako puno prostora za dobre projekte i dobre priče. Ima jedan vrlo štetan pristup koji sve više uzima maha. Vrlo sam zabrinut i nasekiran kad čujem kako ćemo mi pomoći vama. Ko ste to vi, a ko smo to mi? Zar sam takav pristup ne dovodi i termin povratnik, pa i same povratnike, u sferu trećerazrednosti, ili nečeg još goreg? Većina naših ljudi koji žive na svojoj zemlji, i nakon svega što im je učinjeno, su istinski heroji pred kojima treba šutjeti i slušati šta nam imaju reći. Drugi opasan pristup je sadržan u pojmu pomoć. Povratnicima ne treba pomoć, njima treba samo da svako radi ono za šta je plaćen u skladu sa zakonima i civilizacijskim normama. Tako ćemo sačuvati i dostojanstvo povratnika kao Božijih stvorenja, ali i svoj obraz radeći posao kojim smo zaduženi. Naš boravak s ljudima na terenu, obilazak i druženje različitim povodima, od neprocjenjive je vrijednosti i značaja za veliki dio povratničke populacije. Vrijedi potrošiti ovo malo života zbog izmamljenog osmijeha na tim plemenitim licima. Nastavit ćemo uz Božiju pomoć da okupljamo naše ljude različitim povodima, da budemo s njima, da budemo oni.

PREPOROD: Iako ste posvećivali pažnju našim ljudima na cijeloj teritoriji BiH i prije preuzimanja funkcije muftije, šta je ono što možda niste percipirali dok niste počeli stalno boraviti s našim ljudima na istoku Bosne? Šta nam promiče kada se govori o istočnoj Bosni, Podrinju, Istočnoj Hercegovini, Posavini…?

PITIĆ: Promiče nam da o sebi znamo jako malo, a često i to što znamo znamo naopako. To nije naša priča o nama, to je uglavnom tuđa priča nametnuta nam u posljednjih stotinu i nešto više godina. Te mi smo iz Azije, te islam nije evropski, te Evopa je kršćanska, te… A šta je to autentično evropsko? Koja je to religija ili religijska tradicija evropska? Ne znamo o svojoj povijesti ništa kako treba. Pri tome naravno ne mislim da su ikakva rješenja u povijesti, ali ako ne znaš odakle dolaziš kako ćeš znati kuda ideš. Kada govorimo o sebi mi se bavimo samo zadnjim stoljećem, kao da ne postoji ništa prije toga. A, to zadnje stoljeće je jedini period naše povijesti kada nas funkcionalno nema ili sporadično ima. Drugi nam kroji kapu i uzima mjeru. Primjerice, često ćemo čuti sintagmu bosanska sirotinja koja se koristi za opisivanje karakterne crte našeg naroda kroz cijelu njegovu povijest. Kao da je sirotinjstvo genetska predodređenost Bošnjaka. To je tako bolesno, jadno i, naravno, nije istina. Pa, samo u mome Nevesinju postoje 73 nekropole stećaka. A, je li mislite da je stećke mogla graditi sirotinja? To je gradila bosanska gospoda stoljećima. Gospoda koja pripada najstarijim aristokracijama Evrope. Time bi se valjalo baviti sistemski. Mi smo u jednom periodu povijesti nasilno presječeni. Srednjevjekovna Bosna je bila jedino sekularno društvo i država u cijeloj Evropi. Vraćanje na fabričke postavke je neminovnost želimo li nastaviti uspravan hod kao evropski narod. To je ključni zadatak ove generacije Bošnjaka. Promiče nam i da sva naša ponašanja pojedinačna i kolektivna imaju svoje uzroke koje bismo morali znati ako ne želimo proizvesti loše posljedice. Postoji jedan kod u nama koji se protivi svakoj inicijativi i svakom novitetu makar bili u našu korist. Mislim da se, u najkraćem, radi dijelom o povijesnoj uslovljenosti u kojoj nismo prihvatili do kraja nijednu tuđinsku vlast, pa je neprihvatanje bio neki vid održavanja, opstanka. Sada kada smo se izborili za svoju državu, nastavljamo starim matricama odbijanja svake inicijative iz straha što nije naša vlastita ili zbog nepoznanica koje iza nje mogu stajati. Mnogo nas je koji smo zaduženi voditi naprijed, a da to ne činimo. Radije se opredjeljujemo nizdlaku, nizvodu. Jer, uzvodu je naporno i rizično. Moramo preuzeti odgovornost, rizik i vući procese naprijed, svako iz svoga domena, svako na svome području djelovanja. Nema nijednog projekta koji smo pokrenuli, a mnogo ih je, a da sam imao ikakvu podršku. Ne spominjem to zato što se imam potrebu žaliti bilo kome, nego kao usud potpuno nepotreban i beskoristan koji uvijek povećava troškove. Svako ko je zadužen da vodi makar jednog čovjeka mora pronaći hrabrosti i snage da preuzme odgovornost. Teško je iz vlastitog komoditeta, koji to možda i nije, ali se ubjeđujemo da jeste, vidjeti i razumjeti plemenitost našeg čovjeka koja nam se ne čini ni važna ni interesantna. Zanimljivim se nameće samo ono što ne valja, što je ružno, što nikome nikakvu korist donijeti neće. To stanje duha u našim velikim sredinama ne može vidjeti prirodnost u ljudima na rubnim predjelima naše zemlje. Svaki njihov postupak je prirodan, ljudski.