Sasvim opravdano se postavlja pitanje: Kako su muslimani Smederevskog sandžaka (među kojima su ubjedljiva većina bili Bošnjaci),dozvolili da budu poraženi, pa čak i protjerani iz Smederevskog sandžaka? Muslimansko stanovništvo Smederevskog sandžaka je sačinjavalo 58% stanovništva ovog sandžaka prije Prvog srpskog ustanka.

U Pomoravlju čak 65%. Od 25.000 stanovnika Beograda 1804. godine, čak 20.000 su bili muslimani, pretežno Bošnjaci. U Užicu čak 96, 7% stanovništva. Svi gradovi Smederevskog sandžaka su bili sa ubjedljivom muslimanskom većinom, sa stotinama džamija. Kako je većinsko stanovništvo dozvolilo da ga ne samo pobijedi, već i protjera sa vjekovnih ognjišta manjinsko kršćansko stanovništvo koje je uglavnom živjelo na seoskom području. Postoji više faktora i razloga. Najprije, neorganiziranost za odbranu, nesloga, uzaludno očekivanje da će adekvatna intervencija doći od sultana i okolnih pašaluka i nevjerovatna nezrelost, naivnost i nedoraslost tom historijskom trenutku. Osmansko carstvo je bilo podijeljeno na pristalice i protivnike reformi sultana Selima III (1793-1807). Ova podjela je dovodila do otvorenih sukoba i teških neprijateljstava između ova dva tabora muslimana. Naročito su se istakli kao protivnici reformi janjičari. Oni su kao remetilački faktor protjerani iz Smederevskog sandžaka 1791. godine. Dozvoljen im je povratak krajem 18. stoljeća. Već početkom 1801. godine oni su ubili beogradskog vezira Hadži Mustafu i nametnuli svoju vlast, koja nije bila legalna i priznata od sultana. Među muslimanima je također bilo otpora prema odmetničkoj vlasti četvorice dahija što je izraženo i spahijskom pobunom u Smederevskom sandžaku 1802. godine koja nije uspjela.Za ubistvo Hadži Mustafe, legalnog predstavnika centralne vlasti, koje su izvršile dahije, sultan i okolne paše – pristalice sultanovih reformi, optuživali su neopravdano sve muslimane Smederevskog sandžaka, iako je to izvršila jedna odmetnička grupa janjičara.

Kada su se Srbi sredinim februara 1804. godine digli na oružje oni su taj ustanak skoro godinu i po dana predstavljali kao Bunu na dahije.

Govorili su da oni poštuju sultanovu vlast, kao i dobre carske „Turke“- muslimane koji su vjerni sultanu,i da je njihova buna isključivo usmjerena protiv carskih odmetnika i nasilnika – janjičara.Varka je potpuno uspjela.

Zavarano muslimansko stanovništvo Smederevskog sandžaka je i samo većinski bilo protiv vlasti dahija, kao i okolne paše iz susjednih pašaluka i sandžaka.

I jedni i drugi su dobrim djelom bili protiv njih, a naravno i sultan. Zato je otpor u prvih godinu i po dana ustanka, ili takozvane Bune na dahije sa svih strana bio veoma slab. Za to vrijeme ustanici su i brojčano i oružano mnogo ojačali i preuzeli vlast nad velikim dijelom Smederevskog sandžaka.

Čak su okolne paše i oružano pomagale srpske ustanike i pružali im podršku u obračunu sa dahijama, prema kojima su i sami gajili neprijateljstvo.

Dakle, punih godinu i po dana, ustanici su predstavljajući se kao raja koja je vjerna sultanu, i koja se kao i sultan bori protiv carskih odmetnika i njihove samovolje, više nego uspješno odrađivali glavni prikriveni cilj da preuzmu vlast nad Smederevskim sandžakom i da protjeraju starosjedilačko muslimansko stanovništvo.

Kada je u Smederevski sandžak došao bosanski vezir Bećir-paša, kao emisar sultana, vođstvo ustanka ga je i dalje uspavljivalo pričom da su oni vjerna sultanova raja, ali da ih je na ustanak prislilio nasilje dahija.

Čak je Bećir paša „vjernoj raji“ podario glave četvorice dahija, naredivši komandantu Ada Kalea – Redžep-paši da dozvoli ustaničkom vojvodi Milenku Stojkoviću da se iskrca na Ada Kale i da zajedno sa njim pobiju dahije koje su se u to vreme nalazile na ovoj riječnoj adi.

Jednostavno, i osmanska vlast, i narod i upravitelji susjednih sandžaka i pašaluka su bili prevareni.

Prosto je nevjerovatna količina naivnosti muslimana u tom periodu.

Čak su i pomagali srpskim ustanicima i navijali za njih skoro godinu i po.

Predstavnici muslimana iz Smederevskog sandžaka su tražili pomoć, pogotovo u Bosanskom ejaletu, ali tamošnje vlasti su ih grubo odbijali, govoreći da su oni odgovorni za smrt beogradskog vezira Hadži Mustafa-paše.

I dok su se okolni upravitelji i sultan uspavljivali slušajući bajke o „vjernoj raji“, ustanici su proširivali zaposjednutu teritoriju, ubijali na miru muslimane i proganjali sa njihovih ognjišta i obavili najznačajniji dio posla zbog kojeg su digli ustanak.

I ta zabluda je trajala sve do 18. avgusta 1805. godine kada su se srpski ustanici predvođeni vojvodom Milenkom Stojkovićem otvoreno sukobili sa carskom vojskom na brdu Ivankovcu kod Ćuprije, pobijedivši sultanovu vojsku i stupajući otvoreno u sukob protiv Osmanskog carstva.

Porti je trebalo godinu i po da shvati da se radi o ustanku protiv Osmanskog carstva.Naime, carska vojska predvođena Hafiz-pašom je tražila otvoren prolaz prema Beogradu, sa namjerom da uspostavi legalnu sultanovu vlast, ali ustanici su mu preprječili put, napali ga i pobijedili.

Tek tada su sultan i okolne paše, kao i dio muslimana iz Smederevskog sandžaka shvatili da se radi o ustanku protiv državne vlasti.

Ali bilo je nažalost kasno.

Ustanici su i oružano i brojčano postali u međuvremenu značajna vojna sila kojoj se pridružuje sve više kršćana iz okolnih sandžaka i pašaluka.

Dok su se muslimani sjetili, ustanici su obavili najveći dio posla zbog kojeg su podigli ustanak.